info@budisaosecajan.rs

Biografija

Dušica Ivanović je profesorka srpskog jezika i književnosti, lektorka, novinarka i književnica. Rođena je u Loznici 1960. godine.

U Beogradu je radila kao lektor, novinar i profesor srpskog jezika. U Bratislavi je četiri godine radila kao prevodilac sa slovačkog jezika. Živela je 23 godine u Kanadi, gde je radila u kompjuterskoj industriji. Pored toga, bavila se nastavnim radom u školi srpskog jezika, bila je član redakcije i lektor časopisa za književnost i kulturu „Ljudi govore“, novinar u srpskim časopisima i nedeljnicima, lektor za srpski jezik našim autorima u rasejanju, kao i organizator, autor i voditelj književnih događaja u srpskoj zajednici u Torontu.

Od 2021. godine živi u Pančevu. Piše i objavljuje poeziju, prozu, književne eseje i recenzije. Prevodi poeziju sa engleskog na srpski jezik. Do sada je objavila 17 knjiga proze i poezije. Prevođena je na engleski, turski, gruzijski, italijanski, bugarski, hebrejski i ruski jezik. Pesme su joj zastupljene u antologijama, zbornicima i izborima poezije. Učesnik je brojnih internacionalnih književnih susreta i manifestacija.

Član je Udruženja književnika Srbije, Srpsko-kanadskog udruženja pisaca „Desanka Maksimović“, Matice srpske, Instituta za dečju književnost, Međunarodne akademije za etiku sa sedištem u Indiji, Slovenske akademije sa sedištem u Bugarskoj i Udruženja Adligat.

Dobitnica je značajnih nagrada i priznanja:

  • Povelja Akademije „Ivo Andrić“ 2014. za poeziju

  • Književna nagrada „Rastko Petrović“ 2020. za roman „Zovem se Astikja (Učenje duše)“

  • Međunarodno priznanje za poeziju Feminen Art Fest dodeljeno joj je 2023. godine u Istanbulu, Turska

  • „Svetosavsko blagodarje“ Udruženja književnika Srbije 2022. za trajni doprinos ugledu i razvoju udruženja

  • Specijalno priznanje italijanskog udruženja VerbumlandiaArt 2024. za dvojezičnu englesko-srpsku knjigu poezije „The Keys to Life/Ključevi života“

  • Brojne povelje i priznanja za književni rad i doprinos očuvanju srpskog jezika i pisma

Dušica Ivanović je prijatelj i donator Udruženja porodica i samohranih roditelja dece sa invaliditetom „Plava školjka“ sa sedištem u Beogradu i ambasador Fondacije „Kuća nade“.

 

USPRAVNA
Ćele-kula, Niš, Srbija

Posle četiri stotine godina
Diže se narod srpski protiv Osmanlija

I rodi se junak kakvog majka nije rodila
Još od Ahila

A glave ustanika Turci skupiše po čegarskim šančevima
Radi osvete
Da grade grobnicu od srpskih lobanja

Eno gde stoji posle dvesta i više godina
Spomenik slobode
Uspravna

A mene noge pred njom ne drže
Malaksavam pred belim očnim jamama
Iz kojih je svetlost davno iskopana

Ovde živih nema
Ni smrt tu ne stanuje
Ovo je mesto večitog pomena

Drhtim pred lobanjom vojvodinom

Iz kule u kojoj se razleže urlik jatagana
Iskradam se u Niš čegarskih potomaka
Grad koji diše
Čuju se automobilske sirene
Lavež pasa i žamor ljudskih glasova

Dišem i ja

Nisam brojala lobanje
Srpske su
Svaka mi je prekobrojna
I neprebolna